Arhiv tekstova

Nekada je u Plavni bilo više stotina vinograda, a danas ih je tek petnaestak. Gotovo je svako kućanstvo imalo svoj vinograd. Raseljavanje stanovništva, promjene poljoprivrednih kultura i, zasad, užurban život i nezainteresiranost mladih za ostanak na selu – sve su to razlozi izumiranja vinogradarstva u našem kraju, a vjerojatno ima istine i u narodnoj izreci: »Vinograd hoće slugu, a ne gospodara«.

»STARA DOBRA VREMENA«:U »stara, dobra vremena« berbe grožđa su bile pravi doživljaj i dio kulture i običaja našeg naroda. U vrijeme sazrijevanja grožđa, stariji članovi domaćinstva, obično muškarci, išli su u vinograd čuvati grožđe, kako se to ovdje kaže – »pudariti«. To su bila i druženja na kojima su često bila i djeca, njihova unučad. Pudari su dugo u noć sjedili, pripovijedali i razgovarali, pokatkad ispekli slaninu na ražnju.

Pripreme za berbu grožđa bile su duge i temeljite. Podrum bi se oličio vapnom, pripremila kaca, burad, pipe, vozione, meljarica. Kućanica bi pozvala unaprijed sve berbaše. U zakazano vrijeme, obično rano ujutro, berbaši bi pristizali u kuću domaćina, ponijevši, svatko za sebe, posudu i nožić ili škare. Zatim bi uslijedio doručak. Domaćica je morala ranije uraniti i umijesiti kruh i kifle. Šunka bi se skuhala cijela, pa bi se morala ohladiti i narezati na tanke šnite. Sve što se ne bi pojelo, ponijelo bi se u vinograd. Domaćin bi za to vrijeme već upregao konje i natovario na kola vozione, namjestio meljaricu i sve što je potrebno za branje grožđa. Berbi su se najviše radovala djeca. Ona su jedva čekala da se samelje prvo grožđe i da kroz duge cjevčice od priprem-ljene trske piju »slatko vino«. Po dolasku u vinograd domaćin bi rasporedio berače u redove, odredio tko će nositi a tko mljeti grožđe, a djeca bi imala zadatak iznositi »lipo grožđe« koje im odrasli odvoje, da bi se to, po završetku berbe, »podililo berbašima«. Nosili su i »evenjke« do određenih mjesta u zaprežnim kolima.

U svakom je vinogradu bila sagrađena i koliba. Onog dana kada je berba, domaćica bi zadužila žene koje idu u berbu da spreme »jilo« u kolibu, pa da oko podneva svi skupa »užinaju«. Berba je trajala po cijeli dan. Kući se išlo uz pjesmu, a kod kuće bi vrijedna domaćica pripremila bogatu trpezu. Muškarci bi odmah istovarali samljeveno grožđe u veliku kacu, a žene su pomagale domaćici postaviti stol. Dugo se sjedilo i pjevalo. Kako je tko odlazio svojoj kući, domaćica bi mu u njegovu posudu stavljala »lipo grožđe« i bocu »slatkog vina«.

DANAS: Danas je sve drugačije. Malo je vinograda, a berbe se brzo završe. Nakon doručka domaćica isprati berače i ne stigne ni dovršiti ručak, a berači se već vraćaju iz vinograda. Sada se ide traktorima pa se brže i stigne u vinograd i vrati. Više se ne čuje pjesma ni u vinogradu niti u povratku iz berbe. Danas djeca ne žele niti probati »slatko vino«, a poneke je teško i nagovoriti da idu u berbu. Sada su na prikolicama često plastična burad, škafovi i posude, a vrlo malo je pravih drvenih buradi, otvorenih voziona i pletenih košara raznih oblika i dimenzija. Suvremeni vinogradi su postavljeni na klanter, širokog prostora među redovima, kvalitetnih sorti grožđa, a kolibe su, ustvari, vikendice od tvrdog materijala, a ne kao nekada od blata, trske, pruća. U vinogradima nema više starih vrsta grožđa kao što su, primjerice, bijela i plava otela, francuzica, baranka. To je bila tzv. hibrida od koje se pravilo opojno vino, ali od kojega je glava znala dugo boljeti. Tada su vinogradari pravili, uglavnom, dvije vrste vina: »šiljer« i »cvajer« (bijelo i crno). Prvo je bilo za posebne prigode i goste, a drugo je bilo za svakidašnju uporabu. Ta vremena su otišla u povijest, kao i ljudi koji su se time bavili. Sada se vino pravi u vinarijama i lakše ga je kupiti već gotovog u bocama, nego »služiti u vinogradu« – kako kaže jedan naš mještanin.

Z. Pelajić